Darovita djeca i odgovornost zajednice

Ova priča je stara i moguće da ste ju već negdje pročitali ili čuli, no vrijedi ju ponavljati kao bi bili svjesni toga da jednaki zahtjevi ne znače i jednake prilike za sve.

Priča ide ovako:

Jednom su životinje odlučile da moraju poduzeti nešto herojsko kako bi riješile probleme Novog svijeta pa su osnovale školu. Prihvatile su nastavni program koji je obuhvaćao trčanje, penjanje, plivanje i letenje. Da bi pojednostavili poduku, sve su životinje učile sve predmete.

Patka je odlično plivala, bolje od svog učitelja, i dobivala je odlične ocjene iz letenja, ali je slabo trčala. Budući da je loše trčala, morala je ostajati poslije nastave i odustati od plivanja kako bi vježbala trčanje. To se nastavilo sve dok njezine opnaste noge nisu bile već jako ozlijeđene, pa je u plivanju bila samo prosječna. Ali, u školi se prihvaćao prosjek, pa se, osim same patke, nitko zbog toga nije zabrinuo.

Zec je u početku trčao najbolje u razredu, ali je doživio slom živaca jer je loše plivao.

Vjeverica se izvrsno penjala dok nije doživjela frustraciju na nastavi letenja gdje ju je učitelj prisilio da kreće sa zemlje prema gore, umjesto s vrha drveta prema dolje. Osim toga, istegnula je mišiće od prevelikog napora pa je dobila trojku iz penjanja i dvojku iz trčanja.

Orao je bio problematično dijete koje je trebalo jako disciplinirati. U penjanju bi stigao na vrh stabla prije svih ostalih, ali se pritom uporno koristio vlastitim metodama da to postigne.

Na kraju godinej jedna je nenormalna jegulja, koja je izvrsno plivala, ali je znala i trčati, penjati se i letjeti, imala najviši prosjek i proglašena je najboljom učenicom.

Prerijski psi nisu išli u školu i borili su se s poreznicima jer vlasti nisu htjele uvrstiti kopanje i rovanje u nastavni plan. Dali su svoju djecu na obuku jazavcu, a poslije su se udružili s krticama i mrmotima te osnovali uspješnu privatnu školu.

                                                 George H. Reavis, “The Animal School”, 1940.

Ova duhovita, a pomalo i tužna priča, podsjeća nas da smo različiti i da bi svakoj različitosti trebalo pristupiti primjerenim zahtjevima. Jednaki zahtjevi ne znače i jednake prilike. Svako dijete u našoj školi uči, razmišlja i napreduje u različitim područjima, različitim načinom i tempom. Naš obrazovni sustav, koliko god se trudio biti pravedan, često je prilagođen mjeri “prosječnog učenika”. Programi, tempo, zadaci i očekivanja oblikovani su tako da „većini“ budu razumljivi i dostižni. To je nužno s jedne strane, jer određen sustav treba postojati, ali i vrlo ograničavajuće s druge strane, pogotovo za djecu koja odskaču od prosjeka  u bilo kojem smjeru. Djeca koja izlaze iz prosjeka su djeca s posebnim potrebama, a tu spadaju djeca s teškoćama u razvoju te darovita djeca.  Ponekad se može dogoditi da se obje “različitosti” spoje u istom djetetu pa imamo učenike koji su dvostruko iznimni, što znači da su i daroviti i u isto vrijeme imaju neku teškoću.

Ministarstvo znanosti, obrazovanja i mladih, kako bi sva djeca imala jednake prilike u odgoju i obrazovanju te kako bi se prihvaćale njihove različitosti, 2022. godine izdalo je Smjernice za rad s darovitom djecom i učenicima. Ove travnja ove godine, na snazi je i Pravilnik o odgoju i obrazovanju darovite djece i učenika.

Što zapravo znači darovitost?

Darovitost nije samo „visok IQ“ niti sposobnost da dijete lako usvaja gradivo. To je kombinacija sposobnosti, kreativnosti i unutarnje motivacije koja djetetu omogućuje da u nekom području razmišlja, stvara i djeluje na iznimnoj razini. Darovito dijete brzo uči, ali i razmišlja drukčije, postavlja pitanja koja drugi ne postavljaju i povezuje ideje na originalan način.

Darovitost se može pokazati u različitim područjima: jezično-komunikacijskom, matematičkom, prirodoslovnom, tehničkom i informatičkom, umjetničkom, društveno-humanističkom te tjelesno-zdravstvenom. Darovita djeca vrlo su heterogena skupina različitih interesa, karaktera i osobnosti – neka su znanstveno nastrojena, neka umjetnički nadarena, a neka pokazuju empatiju, vodstvo i emocionalnu dubinu koje ih čine posebnima.

Pozitivne strane i osjetljive strane darovitosti

Daroviti učenici često pokazuju niz osobina koje su istodobno inspirativne i izazovne za okolinu kao što su:

• izražena znatiželja (koja ponekad zna biti naporna roditeljima i učiteljima),
• brzo učenje i duboko razumijevanje,
• kreativnost i originalnost,
• velika radna energija i fokus,
• razvijen osjećaj za pravdu i moral,
• bogata mašta i izražene emocije.

Često intenzivno proživljavaju sve što ih okružuje, više nego njihovi vršnjaci.

Osim brojnih pozitivnih osobina, darovitost ima i moguće negativne aspekte koji mogu značajno ometati darovitog pojedinca u procesu socijalizacije i smanjiti njegovu školsku uspješnost.

Osobine ili ponašanja koja opažamo u nekih darovitih, a mogu im otežavati razvoj i prilagodbu su:

• perfekcionizam kao posljedica visokih vlastitih mjerila uspješnosti i/ili onih koje nameće okolina (obitelj, škola);
• dojam lijenosti ili nemarnosti zbog otpora prema rutinskome radu, ponavljanju, vježbi,  mehaničkim radnjama i prejednostavnim zahtjevima, ali i zbog sporog, temeljitog i detaljističkog napredovanja u područjima za koje su daroviti zainteresirani;
• nezadovoljstvo u nepoticajnom okruženju, tendencija „kompliciranja“ na jednostavnim i očitim rješenjima, neuspješnost u jednostavnim zadatcima;
• izrazita potreba za samostalnom i usamljeničkom aktivnošću ili razmišljanjem zbog (pre)velike kritičnosti prema sebi i drugima te specifičnih interesa koje ne mogu razmijeniti s vršnjacima;
• otpor sudjelovanju u određenim razrednim aktivnostima ili aktivnostima u skupinama, npr. onima koje procjenjuju neizazovnim i rutinskim;
• kompetitivnost, osjećaj suparništva prema vršnjacima;
• pretjerana pobudljivost i intenzivnost u području intelekta, emocija, mašte, osjetila i psihomotorike;
• tendencija propitivanja nametnutog autoriteta, postavljenih pravila, običaja.

Različiti sklopovi navedenih osobina i ponašanja karakteriziraju pojedine darovite učenike i djecu jer se i oni međusobno razlikuju prema razini intelektualne iznadprosječnosti, specifičnim sposobnostima, socioemocionalnim osobinama, motivacijskim obilježjima, itd.

Ne pokazuju svi daroviti učenici i djeca sve navedene sposobnosti i osobine, niti ih pokazuju cijelo vrijeme. Ono o čemu posebno treba brinuti jest socioemocionalni razvoj. Emocionalni i socijalni razvoj darovitih obično nije usklađen s intelektualnim, što znači da darovita djeca najčešće emocionalno i socijalno reagiraju slično djeci svoje dobi.

Teškoće koje mogu imati darovita djeca i učenici na tome području proizlaze:

• iz previsokih (ili preniskih) očekivanja okoline, izrazito natjecateljskoga školskog okružja koje želi iskoristiti kapacitete darovitoga djeteta, a pri tome zanemaruje njegove druge potrebe;
• iz nerealnih očekivanja okoline da i na tome području darovito dijete bude iznadprosječno razvijeno;
• od unutarnjih sukoba koji se javljaju u darovitome djetetu zbog velikoga nerazmjera između intelektualnoga i socioemocionalnoga razvoja;
• iz misaone razvijenosti i izrazite senzibilnosti, zbog čega darovito dijete uočava nesklad u sebi te istodobnu različitost u odnosu na vršnjake.

Moguće emocionalne teškoće darovite djece ne proizlaze iz darovitosti same po sebi ili iz nekih posebnih osobina ličnosti, već često iz nerazumijevanja i neprikladnoga reagiranja okoline na darovito dijete/učenika, a mogu se očitovati kao potištenost i povlačenje u sebe, negativna slika o sebi, manjak samopouzdanja i samopoštovanja, osjećaj neprihvaćanja i nevoljenosti, izrazite emocionalne reakcije i na najmanji neuspjeh (obično kao posljedica težnje za savršenstvom) te problemi u ponašanju.  

Teškoće u socijalnim odnosima darovitih mogu biti osamljenost, nedostatak/gubitak prijatelja zbog izdvajanja iz vršnjačke skupine zbog ranijeg prelaska u viši razred, velikoga broja izvanškolskih aktivnosti i sl., sukobi s vršnjacima zbog izraženoga osjećaja za pravdu i nepravdu te neslaganja s (nepromišljenim) postupcima druge djece/učenika, izoliranost, pa čak i vršnjačko zlostavljanje zbog svoje različitosti.

Iza sjajnih sposobnosti darovite djece često se kriju i teškoće koje nisu odmah vidljive.

Kako možemo podržati darovito dijete

Darovito dijete ne treba stalno „više zadataka“ – ono treba viši smisao. Treba poticaje koji će ga izazvati, ali i razumijevanje kad se osjeća preplavljeno. Potrebno mu je: prihvaćanje, izazov, emocionalna podrška i povezanost. Kriva je pretpostavka da će darovita djeca sama po sebi uspjeti bez podrške okoline. Puno je faktora koji utječu na to hoće li se njihov potencijal realizirati ili ne. Škola, roditelji i stručnjaci zajedno mogu stvoriti okruženje u kojem darovito dijete može cvjetati, ako se potrude i surađuju.

Kada bi roditelji mogli birati svoju djecu, a učitelji svoje učenike, možda bi najlakše bilo izabrati prosječne – s njima nema velikih odstupanja, nema iznenađenja. Ali tada bi učionici nedostajala čarolija razvoja: ona iskra kad dijete postavi pitanje koje i odrasle natjera da zastanu i promisle. Baš u toj različitosti leži ljepota podrške u odrastanju - da svako dijete, bilo „patka“, „zec“ ili „orao“, pronađe svoje nebo.

Pripremila: Martina Jurmanović, psihologinja

Prvi puta ili ponovno u školu – kako se što bolje snaći

Povratak u školske klupe nakon ljetnih praznika donosi uzbuđenje, ali i određenu dozu brige – kako za djecu, tako i za roditelje. Polazak u prvi razred osnovne škole velika je promjena za sve ukućane, a najveća za dijete. I ostali razredi osnovne škole nose svoje specifične izazove, pa je važno da ih prepoznamo i podržimo djecu na način koji uvažava njihove individualne potrebe i ritam razvoja. Sve zajedno čekaju nas nove obaveze, svakodnevni rad, uspjesi, ponekad neuspjesi, problemi, ali i zadovoljstvo koje ide uz bok razvoju.

Kako ističu istraživanja iz područja razvojne psihologije (Vasta, Haith & Miller, 2018), najveći uspjeh postiže se kada odrasli pokazuju razumijevanje i strpljenje, uz jasno postavljene granice i podršku u učenju.

Prvi razred – veliki korak u životu

Za učenike prvog razreda škola predstavlja novu životnu fazu. Oni se prvi put suočavaju s rasporedom, obavezama i odgovornošću koju ranije nisu imali. Kako im pomoći? U ovom periodu potrebno ih je usmjeravati da postignu što bolju kontrolu i ravnotežu između svega onoga što moraju i što žele. Nema jedinstvenog recepta za sve jer je svatko (i dijete i roditelj koji ga usmjerava) ima svoje karakteristike, vrline i mane te predispozicije da postigne drugačiji uspjeh u različitim područjima.  Ono što je za uspješan početak važnije od poznavanja slova su: dobra slika o sebi, zauzimanje za sebe, rješavanje problema i sukoba bez tjelesnog obračuna, ponos radi uspjeha, podnošenje neuspjeha, pomaganje i dijeljenje s prijateljima, dogovaranje i pridržavanje pravila te upornost da završi što je započelo. Pomognite da te osobine rastu kod vaše djece.

Nekoliko praktičnih savjeta za uvođenje novih rutina:

•             Uspostavite rutinu spavanja i buđenja – djeca se tako osjećaju sigurnije. Neka odlazak u krevet ne bude nakon 21 sat. U tome budite dosljedni barem tijekom radnog dijela tjedna jer djeca moraju biti odmorna kako bi što uspješnije odradila slijedeći dan.

•             Osigurajte miran prostor za domaće zadaće. Neka dijete samostalno izvršava svoje školske obaveze uz vašu povremenu provjeru učinjenog i pohvalu.

•             Pohvalite trud, a ne samo rezultat.

Nekoj će djeci trebati dulje vrijeme za prilagodbu na novi način rada i  obaveze koje ih svaki dan čekaju. Neki od njih biti će u otporu. Ne shvaćajte to tragično već ohrabrite dijete. Neka znaju da ste tu za njih. Najvažnije je da dijete osjeti da škola nije mjesto straha, već prostor otkrivanja i učenja.

Peti razred – prelazak u predmetnu nastavu

Ulaskom u peti razred, učenici prelaze s razredne nastave kod jedne razredne učiteljice i nekoliko učitelja koji predaju jezik, vjeronauk i informatiku na predmetnu nastavu u kojoj će imati puno više učitelja. Neki od njih dolaze iz područnih škola gdje im je sve bilo poznato u novi prostor s novim učenicima. Promijene izazivaju uzbuđenje, ali isto tako mogu izazvati osjećaj nesigurnosti i konfuzije. Dajte im podršku, razumijevanje i vrijeme da se prilagode na promjene.

Neke stvari su možda već do sad uveli u svoje rutine, no ako nisu:

•             Pomozite djetetu da vodi evidenciju svojih obaveza. Neka samo napiše plan u kojem je raspored ispita, kada je vrijeme za učenje, kada za izvanškolske aktivnosti (ako ih ima), a kada za odmor (kalendar, planer).

•             Ohrabrujte ga da postavlja pitanja nastavnicima – traženje pomoći nije znak slabosti.

•             Razgovarajte o promjenama u društvenim odnosima – vršnjaci postaju važniji nego ranije.

•             Popratite vrijeme korištenja mobitela. Preporučamo da koristite aplikacije za roditeljski nadzor. Dogovorite vrijeme odlaska na spavanje (nakon kojeg više ne koriste ekrane) kako učenici ne bi došli umorni na nastavu jer su dio noći proveli u krevetu na mobitelu.

Ponekad, u petom razredu dođe do pada u uspjehu u vidu školskih ocjena. Zahtjevi su sve veći, gradivo je opširnije i dublje te će se neki učenici više nego u prethodnim razredima suočavati s nešto nižim ocjenama. Prije svega budite realni u svojim očekivanjima. Usmjerite ih kako da se organiziraju da bi uspješno realizirali svoje potencijale. Također budite svjesni da djeca trebaju i vrijeme za odmor i druženje.

Sedmi i osmi razred – pritisak zbog upisa u srednju školu

U ovim razredima učenici se susreću s novim izazovom – ocjene iz sedmog i osmog razreda značajno utječu na upis u srednju školu. Uvode se dodatni predmeti: fizika i kemija, a sve je nekako popraćeno i divljanjem hormona specifičnim za ovo razdoblje života. Ići ćete im na živce, bit ćete im glupi, prepirat će se s vama. U ovom periodu treba prihvatiti da odrastaju i da im roditelji više nisu toliko bitni. Ne shvaćajte njihove promijene u ponašanju osobno. U ovom razdoblju bitno je da i dalje budete dosljedni. Budite podrška i pomoć pri usmjeravanju, ali dajte im da se sve više osamostaljuju u svojim obavezama.

Praktični savjeti:

•             Budite podrška u organizaciji vremena (npr. metoda '25 minuta učenja + 5 minuta pauze').

•             Razgovarajte o realnim očekivanjima – svako dijete ima svoje snage i područja interesa.

•             Ohrabrujte bavljenje sportom ili hobijima – fizička aktivnost dokazano smanjuje stres (WHO, 2020).

•             Podsjetite dijete da uspjeh u školi ne definira njegovu vrijednost kao osobe.

Poštivanje individualnosti

Svako dijete uči i razvija se na svoj način. Neka djeca će lako savladati gradivo i obaveze, dok će drugima biti potrebno više vremena i podrške. Kao što navodi UNICEF (2021), ključ zdravog razvoja je u kombinaciji podrške, razumijevanja i postavljanja realnih ciljeva. Ne uspoređujte djecu međusobno, već pratite njihov napredak u odnosu na njih same. Na taj način gradi se osjećaj sigurnosti i samopouzdanja.

I da zaključimo…

Kao što se odrasli nevoljko vraćaju s godišnjeg odmora, tako je i sasvim normalno da neka djeca nisu oduševljena povratkom u školu nakon praznika. Izrazito je važno razgovarati s djetetom o njegovim osjećajima vezanim za povratak u školu. Omogućite djetetu da s vama može podijeliti svoje osjećaje. Dajte im do znanja da su ti osjećaji sasvim normalni. Povratak u školu zajednički je put djece, roditelja i učitelja. Udruženim snagama škola može postati mjesto u kojem se razvija znanje, ali i zajedništvo te daje stabilan temelj za razvoj potencijala. Želimo nam svima zajedno puno sreće na tom putu. Ukoliko vam je potrebna dodatna podrška slobodno nam se obratite.

Pripremila: Martina Jurmanović, psihologinja

OTVORITE SRCE, OTVORITE UM!

U svakodnevnom životu, redovito se susrećemo s brojnim preprekama i izazovima. Ubrzan razvoj tehnologije, medija i društvenih mreža omogućio nam je pristup informacijama putem jednog klika te povezivanje s drugim osobama u sekundi. Kao i svaki drugi izum, tehnologija je sa sobom donijela i negativne posljedice. Nažalost, sve češće smo svjedoci nasilja, neprimjerenih, osuđujućih i pogrdnih komentara, poruka, fotografija, videozapisa, diskriminacije. Iako ne možemo promijeniti cijeli svijet, možemo promijeniti sebe. Upravo iz tog razloga, donosimo Vam nekoliko savjeta i informacija za koje se nadamo da će potaknuti pozitivnu promjenu i otvoren dijalog.

ŠTO JE DISKRIMINACIJA?

Diskriminacija je nejednako postupanje prema osobi/ma po jednoj ili više osnova. Diskriminacijom se smatra i stavljanje osobe u nepovoljniji položaj na temelju pogrešne predodžbe o postojanju osnove za diskriminaciju. Poticanje na diskriminaciju također se smatra diskriminacijom. Najčešće diskriminacijske osnove su rasa, etničko ili nacionalno podrijetlo, spol, vjera, političko uvjerenje, obrazovanje, dob, zdravstveno stanje, invaliditet, rodni identitet i seksualna orijentacija. Diskriminacija može biti izravna ili neizravna, a kako bi se ona suzbila, 2008. godine donesen je i Zakon o suzbijanju diskriminacije (2008).

DISKRIMINACIJA, STEREOTIP ILI PREDRASUDA?

Navedeni pojmovi nerijetko se pojavljuju u istom kontekstu, a često se koriste i kao sinonimi iako to nisu. Naime, diskriminacija je prema definiciji neopravdano negativno ili štetno ponašanje prema osobi/osobama, samo zbog njezinog/njihovog pripadanja nekoj grupi. Stereotip je generalizacija o grupi, kojom se istovjetne osobine pripisuju gotovo svim njezinim članovima, neovisno o njihovim stvarnim razlikama. Predrasuda je neprijateljski ili negativan stav prema pripadnicima prepoznatljive grupe ljudi koji se zasniva isključivo na njihovom članstvu u toj grupi. Prema navedenom, uočljivo je kako diskriminacija obuhvaća ponašanje, stereotip spoznaju/mišljenje/vjerovanje, a predrasuda emocije (ZZJZ, 2021).

ŠTO KAŽU ISTRAŽIVANJA U HRVATSKOJ?

Prema posljednjem istraživanju o diskriminaciji u Hrvatskoj kojeg je provela pučka pravobraniteljica u suradnji s IPSOS-om 2023. godine, čak 27,8% ljudi u Hrvatskoj tvrdi da su u zadnjih 5 godina jednom ili više puta iskusili neku vrstu diskriminacije. To je najveći postotak od 2009. godine, otkad se provode istraživanja u Hrvatskoj.

Skupina prema kojoj su predrasude u Hrvatskoj najizraženije te i dalje jačaju su Romi - više od polovice ispitanika, njih 55%, smatra kako većina Roma živi od socijalne pomoći i ne žele raditi, što je 7% više nego u istraživanju iz 2016.

Raste i broj onih s predrasudama prema ženama: 24%, dakle četvrtina ispitanika smatra da žene i muškarci nisu jednaki po prirodi - stoga ne mogu niti imati jednaku ulogu u društvu, što je 5% više nego 2016.

Nešto manje od petine građana i dalje ne bi željelo da im dijete stupi u brak s osobom druge vjere, nacionalnosti ili boje kože.

Danas je 22% onih koji smatraju da u Hrvatskoj ne treba zapošljavati azilante, što je 11% manje nego u istraživanju iz 2016. Danas 13% ispitanika tvrdi da bi osjetili nelagodu kada bi doznali da im je kolega na poslu ili susjed gej ili lezbijka, što je 6% manje nego 2016., a 21% ispitanika smatra da su beskućnici sami krivi za svoju situaciju i da ne žele raditi.

Kao najčešći razlog za diskriminaciju ispitanici navode nacionalnu pripadnost (38%), zatim političko uvjerenje (29%) vjersku pripadnost (27%), spolnu orijentaciju (27%), a četvrtina ih smatra da je najčešći razlog diskriminacije socijalno porijeklo i imovinsko stanje.

Pri tome, građani upravo Rome smatraju najdiskriminiranijima (18%), a zatim LGBTIQ+ osobe (16%), osobe s invaliditetom (10%), žene (9%) i siromašne osobe (9%). 

Pozitivne, ali polagane promjene vidljive su kod predrasuda, koje su manje prisutne nego ranije, posebno prema azilantima, osobama s duševnim smetnjama, LGBTIQ+ osobama i starijima. Manju sklonost predrasudama imaju mladi, obrazovaniji i stanovnici urbanih područja.

Iako stereotipi i predrasude nisu diskriminacija, do nje mogu dovesti jer utječu na naše ponašanje prema drugima, a za njihovo smanjenje važno je podizati svijest o potrebama različitih skupina i okolnostima u kojima žive. Prvi korak na tom putu svakako su otvoren dijalog i aktivno slušanje na kojima moramo svakodnevno raditi (IPSOS, 2023).

               „Budi promjena koju želiš vidjeti u svijetu.“ – Mahatma Gandhi

„Svijet se mijenja tvojim primjerom, a ne tvojim mišljenjem.“ – Paolo Coehlo

Pripremila: Tamara Posavec, pedagoginja

Više o ovoj temi:

1. Ured pučke pravobraniteljice RH (2023). Rezultati najnovijeg istraživanja o diskriminaciji. Dostupno na: https://www.ombudsman.hr/hr/rezultati-najnovijeg-istrazivanja-o-diskriminaciji/.

2. Zakon o suzbijanju diskriminacije (2008). https://www.zakon.hr/z/490/zakon-o-suzbijanju-diskriminacije

3. Zavod za javno zdravstvo Zagrebačke županije (2021). Stereotipi, predrasude, diskriminacija. Dostupno na: https://www.zzjz-zz.hr/stereotipi-predrasude-diskriminacija/

NAUČIMO IH KAKO UČITI!

Prema definiciji, učenje je složen psihički proces promjene ponašanja na osnovi usvojenog znanja i iskustva. Učenje obuhvaća usvajanje navika, informacija, znanja, vještina i sposobnosti. Učenje i pamćenje predstavljaju dva aspekta procesa učenja koji se međusobno nadopunjuju. Kako bi učenje bilo svrhovito i kvalitetno, važno je naučiti kako učiti.

„Znanje je moć.“ rekao je davno veliki engleski filozof i državnik Francis Bacon. Ipak, većina nas često ima određen otpor prema učenju pa učenje doživljavamo kao dosadno ili naporno. Pravdamo se da nas nešto ne zanima, da nam neće nikada trebati ili da trebamo učiti samo ono što nas zanima (a onda ne učimo ni to). Razlog bi mogao biti taj što jednostavno ne znamo kako pravilno učiti. Na sreću, postoje brojne zanimljive i korisne metode koje nam uvelike mogu olakšati učenje te sam proces učenja učiniti ugodnijim i lakšim. Učenje učenja vještina je koja se svladava i usavršava cijeli život. Ponekad je potrebno neko vrijeme i više isprobanih metoda učenja kako bismo pronašli onu koja nama najbolje odgovara.

Prije nego krenemo na same metode učenja, važno je ustanoviti koji je naš preferirani stil učenja. Stilovi učenja odnose se na individualne, karakteristične načine obrade informacija. Postoje 3 osnovna stila učenja – vizualni (učenje gledanjem), auditivni (učenje slušanjem), kinestetički/tjelesni (učenje pokretom). Primjerice, djeca koju poput magneta privlače raznobojni predmeti najvjerojatnije su vizualni učenici. Ako dijete s pozornošću sluša što mu se govori, riječ je o auditivnom učeniku. Djetetu koje je konstantno u pokretu i mora dotaknuti sve što vidi oko sebe najvjerojatnije će odgovarati kinestetički stil učenja.

Postoje brojne metode učenja koje djeca (i odrasli) mogu primjenjivati kako bi lakše i kvalitetnije usvajali nove sadržaje, a ovdje ćemo Vam predstaviti neke od njih.

1. METODA LADICA

Metoda ladica jedna je od logičko-organizacijskih metoda učenja, a koristi se za razvrstavanje podataka prema sličnosti.  Podaci iste vrste (oni koji dijele zajedničko svojstvo) grupiraju se unutar iste kategorije (ladice). Metoda je prikladna za nastavne predmete poput prirode, biologije, geografije, povijesti, hrvatskog jezika.

2. METODA UMNE MAPE

Umne mape predstavljaju vrstu dijagrama, a koriste se za sažimanje i slikoviti (shematski) prikaz ključnih podataka. Ne postoji konkretno pravilo za njihovu izradu, no važno je da budu razumljive osobi koja ih izrađuje i koristi za učenje. One mogu i ne moraju sadržavati natuknice, kraće rečenice, slikovne prikaze, crteže, brojčane zapise i slično. U središtu umne mape obično se nalazi ključna riječ (pojam), a ostali sadržaj se najčešće prikazuje unutar oblačića, krugova, pravokutnika ili drugih oblika koji se iz nje granaju. Umne mape mogu se prilagoditi i koristiti za usvajanje sadržaja svih nastavnih predmeta.

3. METODA VLAKIĆA

Metoda vlakića jedna je od logičko-organizacijskih metoda učenja. Prikladna je za objašnjavanje tijeka događaja ili procesa. Sadržaj koji ima procesni karakter može se zaokružiti na manje cjeline/dijelove koji se pojavljuju u određenom redoslijedu, a imaju uzročno-posljedične ili kronološke odnose. Te cjeline slikovito se prikazuju kao vlak (otuda i naziv metode) – početni pojam smješta se u lokomotivu, a daljnji dijelovi u vagone vlaka. Ova metoda prikladna je za usvajanje sadržaja iz prirode, biologije, geografije ili povijesti, ali može se koristiti i u drugim predmetima.

4. METODA BOJA

Učenici koji preferiraju vizualni stil učenja često u svome učenju koriste metodu boja. To je još jedna logičko-organizacijska, ali i kreativna metoda učenja. U ovoj metodi pojedina boja povezuje se s pojedinom kategorijom ili vrstom sadržaja. Na primjer, žutom se označavaju sve godine, crvenom osobe, zelenom pojmovi, a plavom događaji. Svaki učenik može prilagoditi boje i kategorije vlastitim potrebama. Važno je samo da si izradi tumač kako bi mu u svakom trenutku bilo jasno značenje boja te kako bi ih pravilno koristio.

5. METODA HOBOTNICE I RIBLJA KOST

Metoda hobotnice i metoda riblje kosti dvije su metode koje se koriste za prikaz i učenje uzročno-posljedičnih veza. Metoda hobotnice koristi se kada postoji jedan uzrok i više posljedica nekog događaja, dok se metoda riblje kosti koristi kada postoji jedna posljedica, a više uzroka događaja. Ove metode korisne su prilikom usvajanja sadržaja iz povijesti, geografije ili prirode/biologije.

6. METODA KARTICA

Metoda kartica korisna je metoda za ponavljanje i utvrđivanje gradiva. Učenici, prema svojoj želji, izrađuju kartice pitanja-odgovori te ih povezuju u parove pomoću boje, simbola ili nekog drugog obilježja. Kada izrade kartice s pitanjima i kartice s odgovorima, mogu ih pomiješati i izvlačiti te pokušati točno na njih odgovoriti ili im može pomoći neka druga osoba koja će im postavljati pitanja te provjeravati odgovore. Kartice mogu biti izrađene digitalno pa se isprintati, no preporuka je da se izrađuju rukom jer se i na taj način ponavlja te pamti sadržaj.

7. METODA 4PSP

Metoda 4PSP jedna je od metoda učenja koja se sastoji od 6 koraka: Pregledaj, Pitaj, Pročitaj, Promisli, Sažmi, Ponovi. U prvom koraku, potrebno je načiniti pregled čitavog materijala koji treba naučiti. Postavlja se pitanje o čemu se tu radi i letimično se pregleda materijal. Čitaju se naslovi, podnaslovi, gledaju slike i crteži. U drugom koraku, postavljaju se uža, konkretnija pitanja. Svaki naslov i podnaslov može se oblikovati u pitanje. Kada su postavljena pitanja, u tekstu se traže odgovori čitanjem s razumijevanjem. Ponekad je potrebno neki dio pročitati nekoliko puta ili se vratiti na prethodnu stranicu. Dok čitate, pokušajte se prisjetiti primjera ili stvarajte slike u glavi koje prikazuju ono što čitate. Pokušajte se sjetiti što ste o tome čuli već prije, čemu je to slično, po čemu se od nečeg razlikuje, ima li veze s nečim što ste već učili i slično. Kada završite s čitanjem, zatvorite knjigu. Zaklopite oči i pogledajte „unutra“ – što vam je u glavi od pročitanog, možete li odgovoriti na pitanja koja ste si postavili. Ako u vašoj glavi nema ničega što bi vam omogućilo odgovor, niste naučili/razumjeli sadržaj, mislili ste o nečem drugom i niste biti koncentrirani. U tom slučaju, morate ponoviti korake 3 i 4. Ako ste nešto upamtili, pokušajte to glasno izreći – što kaže tekst koji ste pročitali, što je tu najvažnije? Kada vam je potpuno jasno o čemu je riječ i kada to možete objasniti svojim riječima, ponovite to nekoliko puta, zapišite glavnu misao, napravite bilješke/natuknice/umnu mapu. Tek tada prijeđite na idući sadržaj/cjelinu. Na kraju, ponovite čitavo poglavlje – sve glavne sažetke i misli. Učenje je završeno kada možete bez gledanja u knjigu sažeto ponoviti sve osnovne misli u poglavlju. Kada to postignete, ponovite dva ili tri puta isti sažetak, bez gledanja u knjigu. Tek tada možete biti sigurni da ste sadržaj usvojili i da ćete ga zapamtiti.

Pripremila: Tamara Posavec, pedagoginja

DODATNI IZVORI:

1. Jerčić, M. (2022) Učiti se može naučiti. 2. izdanje. Zagreb: Alfa.d.d.
2. Jerčić, M. (2025) Kako podržati djetetovo učenje? - smjernice za roditelje. KoHo pedagogija.